Bila je to hladna novembarska noc sjedio sam u svom stanu sa ugasenim svijetlom.Malo svjetlosti koja je dopirala kraj zavjese sa ulicne rasvjete padala je na moje lice,i kao da je predstavljala jos to malo nade sto sam imao za buducnost.Buducnost u svijetu koji se svakim danom cini sve luđi i luđi.Ljudi?ali ne to nemogu biti ljudi.Kako netko moze biti covjek a da mu pogled ne zastane u hladnoj noci na predivnom i vedrom nebu punom zvijezda dok mjeseceva svjetlost obasjava snijeg koji kao da ima male zvijezde po sebi.Sta se to desilo sa nama?Grad pun ljudi koji je pust poput pustinje.Pustinje osjecaja za bilo cim drugim sto nije materijalno.I onda se sjetih tog osmjeha dok sam isao kuci s posla.Negdje na pola puta ugledah beskucnika koji je stajao pored zgrade kada me je ugledao povikao je da li imam ista da mu udijelim.Prisao sam mu i dao nesto malo sitnog sto sam imao kod sebe on se zahvali i rece nebo je zaista prelijepo veceras zar ne mislis?Da rekoh jeste lijepo,a nisam zapravo ni pogledao,i dok sam odlazio od njega okrenuo sam se a on je gledao u nebo sa osmijehom na licu.I tada shvatih da sam i ja samo jos jedna tackica kraj milion drugih koje su se zagubile negdje tamo daleko na platnu gdje nitko ne obraca paznju.Ali da bi slika bila kompletna i najmanja tackica je tu sa razlogom….
Zapitas se.
