Sjedio sam na klupi. Maglovito i hladno jesensko jutro je ubijalo i ono malo pozitivnog u meni. No nisam osjetio ni hladnocu a ni vidio maglu u tih par sekundi moje misli su bile daleko. Toliko daleko da je sve drugo postalo nevidljivo, neosjetljivo. I u tih par sekundi shvatio sam da je do mene, da je moja krivica pomirio sam se sa tim. Ono sto me brine je sto duboko u sebi znam da se necu promijeniti. Ne zato sto ne zelim…..ohhh kad bi samo znali koliko zelim, ali ne znam kako. I dok gledam kako drvece gubi svoj sjaj svaki list koji otpadne sa stabla kao da predstavlja svaku moju godinu koja je prosla. Godina za godinom prolaze a sve ostaje isto. Ovaj rat race nas unistava trcimo za pogresnim stvarima trazimo srecu ondje gdje je nema. Sreca je u nama.
Mozda nisam sam.
