Sjedio sam u sobi a ulicna rasvjeta je je padala na moje lice kroz mali otvor u prozoru.
Tamna soba i moje misli koje su bile samo na tebi. Tebi za koju znam da te nikada necu imati.
Slegnuh ramenima a da i ne primjetih, znam da si sretna iako ne znam gdje i skim.
Bio sam previse “lagan” za tebe previse dostupan za tvoju ljepotu.
Sitnice sam zavolio koje drugi nisu ni primjecivali na tebi, a meni su donosile osmijeh na lice kojeg nisam mogao sakriti ni da mi zivot ovisi o tome.
Volio bih vidjeti tvoj osmijeh iako je s nekim drugim. Tvoje osmijeh je uvijek izvukao i moj,
iako se nisu poznavali to ne znaci da nisu bili iskreni sa obje strane.
Jedan je volio ono sto ne moze imati a drugi je dolazio od iskrene duse koja me nije htjela lagati.
To me boljelo jos vise ali sam to uvijek vjesto sakrivao od tebe.
Nasmijah se kroz bol jer jos uvijek mogu da zamislim tvoj osmijeh na licu.
Budi sretna budi mi dobro. Drago mi je sto sam te upoznao bar jednu iskrenu dusu u ovom pokvarenom svijetu.
Znam da ne brines za mene nisi ni duzna. Bit cu ja dobro…..zvuk necijeg alarma sa ulice me trgnuh iz misli.
Vec je pola dvanaest vrijeme za spavanje treba sutra na posao.
Spustih roletnu do kraja i soba utonu u potpuni mrak. Legnuh na krevet sa osmijehom na licu a dusom koja zeli da si ti pored mene.
