Ne pitaj me kako sam. Ono oficijalno “kako si?” sto se pita reda radi. Ni sam ne znam. Ono sto znam je da se osjecam izgubljeno moje misli kao da su nošene vjetrom sto nagovjescuje proljetnu kisu. Cudna sam ti ja osoba emotivna u samoci cesto namrgođena u javnosti. Ako mi jednom kazes NE. Vise me neces ni vidjeti. Ne volim “igrice” volim nesto stavrno. Stvarne rijeci. Iskren pogled. Iskrenu rijec. Ne znam ti ja sta je ljubav u bilo kojem smislu. Nikada nisam volio sebe pa zar stvarno mislim da bih znao voljeti nekoga, a opet osjecam da je imam toliko da dam. Mozda previse day dream-am izgubljen u svojim scenarijima koji iz nekog razloga uvijek zavrse tuzno. Pusti me da lutam. Ne zelim vase povrsne vrijednosti. Lazne osmjehe, lazna sretna lica na drustvenim mrezema gdje od 100 slika izaberete onu koja najbolje prikazuje samo vasu vanjstinu. Hiljadu lajkova od kojih je 5 iskrenih a ostali samo hoce ono sto vide na slici. Kako smo sjebano drustvno ciljano unisteno od strane drugih. Ako moram ostati u svom bubble-u neka me. Znam da nisam sam da nas ima jos koji vide realno stavri onakve kakve jesu. Mozda sam jednostavno umoran……i evo kako pisem ovu zadnju recenicu oci mi zasuziše. ……………Kako sam “umoran”.
Opet do kasno sa mislima.
